Nova istraživanja o odnosima zavisnosti i porodice pokazuju zabrinjavajuće rezultate. Većina roditelja ozbiljno potcenjuje prisustvo droge u životu svoje dece, većina njih je sigurna da njihova deca nikada ne bi probala drogu. Ne smemo da zaboravimo na činjenicu da su mnoga deca to već učinila.
Isto tako je poznato da roditelji nikada neće pomisliti da će im deca postati zavisnici, vremenom kada shvate da to nije istina, još u potpunosti ne veruju u to, uplašeni su i ispunjeni osećanjem krivice.
U našem okruženju postoje grupe ljudi čija su meta naša deca i koje ih nagovaraju da probaju drogu. Dobrim delom slično agresivnom nastupu duvanske industrije čija su ciljna grupa adolescenti kako bi počeli da puše. Samo
što se ove grupe, nažalost, kriju u adolescentskoj okolini i većina roditelja nije ni svesna da one postoje.
Droga je nešto što rastura i pojedinca i porodicu, nešto što ubija, zbog nje gubimo decu koja su rodjena da budu srećna i voljena, a ne sebična, lažljiva i na kraju mrtva, što je svakako jedan od ishoda korišćenja droge.
Široko je zastupljeno stanovište da zavisnicima nema pomoći i da, iako je možda ima, porodica ne može da učini ništa. To, naravno, nije tačno, kao što nije tačno da je u procesu nastanka zavisnosti bitan samo faktor čovek.
Vrlo često i porodica zavisnika ima pogrešan stav prema samoj bolesti, drugačiji nego prema nokoj drugoj, isto tako teškoj bolesti.
Oboleli od dijabetesa, raka ili leukemije imaju snažnu podrsku porodice, razumevanje i toplinu, za razliku od zavisnika koji boluju od jednako teškog oboljenja prema kojem se i porodica i društvo, vrlo često, odnose sa osudom, nerazumevanjem ili čak prezirom. Njihova bolest se ne priznaje, smatra se da su samo oni krivi za stanje u kome se nalaze, te da samo oni mogu i treba da odluče da li da i kada sa tim da prestanu.
Ako uzmemo u obzir faktore nastanka, razvoja i održavanja bolesti koji su biološkog, psihološkog i socijalnog karaktera, videćemo da je to zabluda i da zavisnost nije samo stvar volje ili karaktera odnosno izbora neke osobe nego da je rec o kompleksnom, teskom i hronicnom oboljenju mozga i da porodica igra značajnu ulogu, kako u procesu nastanka, tako i u procesu održavanja, i na kraju u procesu lečenja zavisnosti.
Mora se imati u vidu da je dete deo porodice kada donosi odluku da „proba prvi put". Bez te odluke nema zavisnosti i kod većine obolelih te odluke ne bi ni bilo da porodica u potpunosti funkcioniše kao zdrava zajednica u kojoi svaki pojedinac dobija od nje sve što mu je potrebno. Presudnu ulogu u kritičnom periodu razvoja deteta imaju roditelji.
U toku rada sa zavisnicima i njihovim porodicama u Specijalnoj bolnici za bolesti zavisnosti urodjene su brojne sličnosti i razlike izmedju porodica obolelih.
Te porodice bile su različitog socijalnog statusa, medu njima je bilo i siromašnih i bogatih. Imale su različit broj članova - bilo ih je sa jednim detetom ili sa više dece, u nekima su roditelji bili u korektnim bračnim odnosima, a neki su bili razvedeni. Razlikovali su se i po obrazovanju - od onih koji su imali završenu samo osnovnu ili srednju školu do onih sa fakultetima i doktoratima.
A sličnost im je bila uglavnom u tome da su svojoj deci dali ili previše ili premalo - odnosno i previše i premalo.
Višak se odnosi najpre na prava, slobodu i poverenje, a manjak na odgovornost, dužnosti i obaveze. Jedni svojoj deci nisu poklanjali dovoljno pažnje, te su oni odlučili da je potraže u drugom svetu, drugi su svoju obasipali sa previše pažnje, tako da su oni zaključili da svet postoji da bi udovoljio njihovim željama, a da su obaveze namenjene drugima.
I jedni i drugi su bolest svoje dece shvatili kao izdaju, sramotu, nezasluženu kaznu ili grešku društva, a vrlo često i kao sopstveni promašaj u odgoju koji je rezultirao katastrofalnim posledicama.
Porodica i treba i može da pomogne deci da pravo odrastaju. Roditelji su ti koji mogu da učine mnogo da dete nikada ne pokuša da eksperimentiše sa drogama, da se zaustavi na prom pokušaju, da nikada ne postane zavisnik i da se na kraju, ukoliko postane zavisnik, uspešno leči.
Od porodičnog funkcionisanja mnogo zavisi kakve će stavove deca izgraditi tokom odrastanja i sta će poneti sa sobom u neizvesnu budućnost.
Zadatak roditelja je da deci obezbede prijatan porodični ambijent, toplinu i zaštitu i da u njih ugrade osećaj obaveze i odgovornosti. Da bi deca razvila osećaj odgovornosti, potrebno je od njih i zahtevati, a ne samo ispunjavati njihove zelje.
Jedan od važnih zadataka roditeljstva je da ocene dete onakvim kakvo ono jeste, a ne onakvim kakvo bi roditelji želeli da bude. Vrlo često roditelji preko dece pokušavaju da realizuju svoje neostvarene želje, čime deci postavljaju nerealne i mučne zahteve, što rezultira psihičkim opterećenjem deteta.
Takodje, ako je jedan od roditelja zahtevan, a drugi popustljiv, dete no može da izgradi sistem vrednosti po kome prepoznaje šta je dobro, a šta lose.
Što takodje može da rezultira psihičkim opterećenjem deteta. U vaspitavanju dece neophodno je da roditelji imaju usaglašene i dosledne stavove po svim pitanjima.